O ovim pojavama se govori veoma koncizno, često samo kroz jednu rečenicu. Ono što je potrebno posebno istaknuti jeste da se u Knjizi o astronomskim fenomenima i općenito prirodnim pojavama govori veoma obazrivo i odmjereno kako se ne bi zbunio čitalac ili slušalac.
U jednom ajetu se kaže: “Mi smo stvorili kosmos i mi širimo.” Dakle, ovdje nije rečeno mi ga širimo. Možete li zamisliti beduina u arabijskoj pustinji prije hiljadu i četiristo (1400) godina kada bi mu se reklo mi smo stvorili kosmos i mi ga širimo.
Pa i na današnjeg neobrazovanog čovjeka djelovalo bi prilično zbunjujuće kada bi mu se reklo tako nešto.
Naš beduin u formulaciji kakva jeste mogao je shvatiti značenje ajata ovako Svemogući je stvorio kosmos i širi grudi čovjeka kako mu ne bi bilo tjeskobno u duši. Međutim, savremenom čitaocu koji je upućen u opću teoriju relativnosti bit će odmah jasno da iskaz mi širimo nije slučajno u istom ajetu gdje se kaže Mi smo stvorili kosmos.
Zašto se u
Kur'anu govori o astronomskim fenomenima i općenito prirodnim pojavama odgovor
je jednostavan.
Kur'an navodi ove primjere kako bi potakao čovjeka na razmišljanje.
Naime, čovjek je jedino biće u kosmosu koje je Svevišnji obdario razumom. Razum je dar Božiji zahvaljujući kojem čovjek može da upozna svijet u kojem živi kao djelo Božije i tako spozna, koliko je u njegovim ljudskim granicama moguće, veličinu Tvorca.
Kur'an na nebrojno mnogo mjesta poziva čovjeka da posmatra prirodne fenomene i da o tome razmišlja kako bi se uvjerio u prisutnost Božiju i osjetio sklad i ljepotu Božijeg stvaranja. Štaviše u Kur'anu su pokuđeni oni ljudi koji slijepo vjeruju. U nekim raspravama, člancima, pa čak i u knjigama, može se naići na vrlo naivne tvrdnje da su u Kur'anu iznesene sve naučne činjenice. Pa da bi nauka puno brže napredovala da su ljudi izučavali Kur'an.
Koji je cilj navođenja prirodnih pojava u Kur'anu već je rečeno, a što se tiče ove druge tvrdnje možemo reći da ne znamo nijedan slučaj da je neki Kur'anski ajet direktno inspirisao neko naučno otkriće. U stvarnosti je to bilo obrnuto, dogodi se neko naučno otkriće pa se onda utvrdi da se ono slaže s Kur'anom. Suprotnih primjera ima mnogo.
Već smo spomenuli dilemu Birunia da li geocentrični ili heliocentrični sistem. Iako je sigurno dobro znao onaj ajet iz sure Jasin u kojem se kaže: “sve se u vasioni kreće”, prema tome i Zemlja se kreće, ipak se nakon mnogo godina razmišljanja priklonio geocentričnoj teoriji po kojoj je Zemlja nepomična u centru svijeta. U nauci se svaka tvrdnja morala dokazati, a s druge strane nauka je išla svojim tokom.
Kur'an navodi ove primjere kako bi potakao čovjeka na razmišljanje.
Naime, čovjek je jedino biće u kosmosu koje je Svevišnji obdario razumom. Razum je dar Božiji zahvaljujući kojem čovjek može da upozna svijet u kojem živi kao djelo Božije i tako spozna, koliko je u njegovim ljudskim granicama moguće, veličinu Tvorca.
Kur'an na nebrojno mnogo mjesta poziva čovjeka da posmatra prirodne fenomene i da o tome razmišlja kako bi se uvjerio u prisutnost Božiju i osjetio sklad i ljepotu Božijeg stvaranja. Štaviše u Kur'anu su pokuđeni oni ljudi koji slijepo vjeruju. U nekim raspravama, člancima, pa čak i u knjigama, može se naići na vrlo naivne tvrdnje da su u Kur'anu iznesene sve naučne činjenice. Pa da bi nauka puno brže napredovala da su ljudi izučavali Kur'an.
Koji je cilj navođenja prirodnih pojava u Kur'anu već je rečeno, a što se tiče ove druge tvrdnje možemo reći da ne znamo nijedan slučaj da je neki Kur'anski ajet direktno inspirisao neko naučno otkriće. U stvarnosti je to bilo obrnuto, dogodi se neko naučno otkriće pa se onda utvrdi da se ono slaže s Kur'anom. Suprotnih primjera ima mnogo.
Već smo spomenuli dilemu Birunia da li geocentrični ili heliocentrični sistem. Iako je sigurno dobro znao onaj ajet iz sure Jasin u kojem se kaže: “sve se u vasioni kreće”, prema tome i Zemlja se kreće, ipak se nakon mnogo godina razmišljanja priklonio geocentričnoj teoriji po kojoj je Zemlja nepomična u centru svijeta. U nauci se svaka tvrdnja morala dokazati, a s druge strane nauka je išla svojim tokom.
Već je slavni
komentator Kur'ana (mufessir) iz desetog (X) stoljeća Taberi uočio da u Kur'anu
postoje neki ajeti čiji se smisao ne može dokučiti. On je pravilno zaključio da
će to biti u stanju učiniti neke buduće generacije kada nauka bude dovoljno napredovala.
Zato on sugeriše svojim savremenicima da ne nastoje pod svaku cjenu da objasne
značenja ajeta koji nisu dovoljno jasni, jer bi tako mogli samo zapasti u
grešku. Postoje i danas dobronamjerni ljudi koji ishitreno i površno
interpretiraju neke Kur'anske iskaze. To se može vidjeti u pojedinim časopisima
i nekim knjigama. Ovakvi postupci, iako su motivisani plemenitim namjerama,
mogu samo da nanesu štetu.
Kao primjer
možemo navesti jednog mladog čovjeka koji iznosi u jednom časopisu da se u
Kur'anu spominje riječ zerretun što
znači atom. Taj mladi čovjek zaključuje da je Kur'an prije hiljadu četiristo
(1400) godina govorio o atomu, iako ljudima tada nije bio poznat atom. Na
osnovu toga on zaključuje da je Kur'an Božanska objava. Ovdje prije svega treba
reći da je pojam atoma bio uveden prije pojave islama. Teorije o atomima su
gradili Grci, Kinezi i Indijci čak prije naše ere. Što se tiče predislamskih
Arapa oni nisu imali nikakvih naučnih znanja pa je tako i pojam atoma za njih
bio potpuno nepoznat. Na taj način u arapskom jeziku nije postojala riječ atom.
Riječ zerretun koja se spominje u Kur'anu značila je trun, trunčicu, najmanji dio nečega, a i danas to znači. Potpuno je shvatljivo da stanovnici arabijske pustinje u surovim uslovima za opstanak, kakve pruža pješčani beskraj, nisu imali nikakvog motiva da preuzimaju naučna znanja od drugih naroda. Njihov najveći problem bio je kako preživjeti s malo hurmi, devinog mlijeka i ječmenog hljeba. Kada je stigla Objava, onda je sljedbenicima islama bilo stavljeno kao imperativ da traže znanje i da naučavaju. U tom i jeste veličina islama što je uspio da nadahne sinove nekih od tih primitivnih stanovnika pustinje i da dovedu nauku do takvih visina kako bi se cijeli svijet divio. Pošto predislamski Arapi, kako je već rečeno, nisu imali nikakvih naučnih znanja, a objavljena vjera je tražila da stjeću znanje, oni su počeli da prevode naučna djela Grka i drugih naroda. Tu je sad nastao problem pošto Arapi nisu poznavali naučne pojmove u svom jeziku, nisu imali termina za njih. Među njima su nastale rasprave koji izraz upotrijebiti za elipsu, parabolu ili neki astronomski instrument. Tako su se naprimjer dogovorilli da za riječ atom koriste svoju riječ zerretun koja je i dalje značila trun, jer svaka riječ ima više značenja.
Za molekulu je prihvaćen termin džuzej'un i tako dalje. Za neke riječi nisu mogli naći pogodan termin u arapskom jeziku, pa su prihvatali strane riječi kao što to čine i svi drugi narodi. Tako su naprimjer od Grka uzeli riječ kanon (ovu riječ oni su izgovarali kanun jer u arapskom jeziku nema glasa „o“). Od Perzijanaca su uzeli riječ zidž što znači astronomske tablice. Ova riječ zapravo potječe iz pahlavi jezika koji je preteča perzijskog jezika. U pahlavi jezik ova riječ ušla je, kako se čini, iz sanskrta, jer je indijska civilizacija imala utjecaj na staru Perziju. Kasnije kad su muslimani razvili nauku do tog stepena da su postali vodeći u svijetu, onda su pod utjecajem islamske civilizacije u Evropi preuzimali pojedine arapske riječi u nauci. Od nebrojno mnogo primjera navest ćemo neke: u medicini riječi retina i katarakta, a u astronomiji zenit elmunkantarat (vrsta astronomskog instrumenta), u matematici: algoritam, cifra, algebra i tako dalje.
Riječ zerretun koja se spominje u Kur'anu značila je trun, trunčicu, najmanji dio nečega, a i danas to znači. Potpuno je shvatljivo da stanovnici arabijske pustinje u surovim uslovima za opstanak, kakve pruža pješčani beskraj, nisu imali nikakvog motiva da preuzimaju naučna znanja od drugih naroda. Njihov najveći problem bio je kako preživjeti s malo hurmi, devinog mlijeka i ječmenog hljeba. Kada je stigla Objava, onda je sljedbenicima islama bilo stavljeno kao imperativ da traže znanje i da naučavaju. U tom i jeste veličina islama što je uspio da nadahne sinove nekih od tih primitivnih stanovnika pustinje i da dovedu nauku do takvih visina kako bi se cijeli svijet divio. Pošto predislamski Arapi, kako je već rečeno, nisu imali nikakvih naučnih znanja, a objavljena vjera je tražila da stjeću znanje, oni su počeli da prevode naučna djela Grka i drugih naroda. Tu je sad nastao problem pošto Arapi nisu poznavali naučne pojmove u svom jeziku, nisu imali termina za njih. Među njima su nastale rasprave koji izraz upotrijebiti za elipsu, parabolu ili neki astronomski instrument. Tako su se naprimjer dogovorilli da za riječ atom koriste svoju riječ zerretun koja je i dalje značila trun, jer svaka riječ ima više značenja.
Za molekulu je prihvaćen termin džuzej'un i tako dalje. Za neke riječi nisu mogli naći pogodan termin u arapskom jeziku, pa su prihvatali strane riječi kao što to čine i svi drugi narodi. Tako su naprimjer od Grka uzeli riječ kanon (ovu riječ oni su izgovarali kanun jer u arapskom jeziku nema glasa „o“). Od Perzijanaca su uzeli riječ zidž što znači astronomske tablice. Ova riječ zapravo potječe iz pahlavi jezika koji je preteča perzijskog jezika. U pahlavi jezik ova riječ ušla je, kako se čini, iz sanskrta, jer je indijska civilizacija imala utjecaj na staru Perziju. Kasnije kad su muslimani razvili nauku do tog stepena da su postali vodeći u svijetu, onda su pod utjecajem islamske civilizacije u Evropi preuzimali pojedine arapske riječi u nauci. Od nebrojno mnogo primjera navest ćemo neke: u medicini riječi retina i katarakta, a u astronomiji zenit elmunkantarat (vrsta astronomskog instrumenta), u matematici: algoritam, cifra, algebra i tako dalje.
Iz recenzije prof. dr. Muhameda Busuladžića
Nema komentara:
Objavi komentar